Novinarstvo je važno. Važno je za demokraciju društva, za ono što će ostati našoj djeci, kaže nam na početku intervjua za Spektar predsjednica Europske federacije novinara i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever. Već na prvu vidi se da svoje riječi ne smatra tek pukom frazom. Uvjerena je da je novinarstvo jedini preostali korektiv društva. Da bi bez ove profesije afere i dalje ostale neotkrivene, raznorazni lupeži izmaknuli sudu pravde, a javni interes građana ostao nezaštićen. Ne bježi od toga da novinari pritom plaćaju skupu cijenu.
– Nije lako biti hrabar, jer zbog nekog teksta ili priloga možeš ostati na cesti. Ne jednom se to dogodilo – kaže nam ova poznata novinarka.
Maja Sever u novinarstvu je prošla sve. Poznato je lice javne televizije, izabrana je za Novinarku godine, zbog višegodišnjeg humanitarnog rada dobila je i nagradu Ponos Hrvatske. Zbog svojeg je rada primala prijetnje, bila izložena napadima, na HRT-u su joj oduzeli emisiju, a njezini profili na društvenim mrežama često su meta iživljavanja onih kojima se ne sviđa što Maja Sever otkriva, na što upozorava, što istražuje.
Teška godina
Svjesna je da je iza novinara u Hrvatskoj teška godina. Priznaje koliko su je pogodile smrti kolega s kojima je radila i prijateljevala. U 2022. bilo ih je neobično puno. Iza sebe veliku prazninu ostavili su Mislav Bago, Vladimir Matijanić, Srđan Vrančić, Antun Masle, Miroslav Zadro… Novinare nesmanjenom žestinom napadaju, vrijeđaju, tuže i maltretiraju. Ipak, uvjerena je da se nazire svjetlo na kraju tunela.
Kad pogledaš unatrag, kakva je 2022. bila godina za novinarstvo u Hrvatskoj?
– Na žalost, kada gledamo položaj novinara i novinarki, sve teža i teža. Ipak, nekako mi se čini da se posljednje vrijeme ipak, prije svega u Europi, a onda se to prelilo i kod nas, počela prepoznavati važnost zaštite novinarstva. Nakon pandemije, čitave one poplave dezinformacija koja ju je pratila i pojave medija koji u pitanje dovode demokraciju kao da se i u institucijama počela buditi svijest čemu zapravo služi novinarstvo i zbog čega je važno braniti profesionalne standardne. To ostavlja prostora za optimizam.
Stvarno? Dio publike novinare i dalje naziva “crvima”, na zgradama u kojima stanuju ispisuju im uvredljive parole, fizički ih napadaju, prijete im političari, lokalni šerifi, poduzetnici, svi oni koje smo uhvatili s prstima u pekmezu…
– Taj problem postoji, od fasada i prijetnji do ubojstava novinara, ne samo u Ukrajini na ratnom području, nego i u europskim zemljama, od Dafne na Malti preko Jana u Slovačkoj do Petera u Nizozemskoj. Prije više od godinu dana Europska komisija objavila je preporuke za zaštitu sigurnosti novinara. U preporukama je niz mjera, od toga što novinari mogu napraviti sami, što mogu napraviti strukovne i sindikalne organizacije, što je obaveza poslodavca, a što države. Najdalje su dogurali Nizozemci koji su uspostavili sustav uske suradnje novinara, novinarskih organizacija, medijskih kuća, policije i tužiteljstva. Na tom tragu smo i mi u Hrvatskoj tražili dijalog s MUP-om i policijom, jer nam je jasno da bez brze i konkretne organizacije ne možemo pojedinačno puno napraviti.
Novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković u siječnju ove godine prijavio je policiji prijetnje. Bivši načelnik općine Seget Vinka Zulim telefonom mu je poručio da “zna tko je i gdje živi” i da “ima dvije curice”. Optužen je tek u srpnju…
– Nažalost, to je tako. Zato nastojimo uspostaviti sustav u kojemu će institucije prijavu takve vrste obrađivati odmah. Prije nekoliko godina prijetili su i mojoj obitelji. Tada sam shvatila da mi se može reći sve: da sam ružna, da sam glupa, da imam veliki nos, da sam lijevo, da sam desno… Ali kad netko kaže da će ti pobiti obitelj, to je granica ispod koje ne želim ići. Zato sam tu prijetnju prijavila.
Kolege novinari zbog ovakvih stvari u velikoj mjeri zatvaraju profile na društvenim mrežama, ne otvaraju poruke, ne prijavljuju policiji prijetnje… Kasnije sam shvatila i zašto. Jedan kolega prijavio je policiji napad na prosvjedu s kojega je izvještavao, i dan danas ga zbog toga ismijavaju porukama poput one “gdje ti je napadač”. To je sve odvratno i sama katkad imam poriv da pogasim sve profile i odem živjeti na Prvić. Ali, ne želim se predati. I ne želim da se novinarstvo preda.
Je li u kontaktima Sindikata novinara Hrvatske i HND-a s MUP-om došlo do nekih pomaka?
– Predstavili smo im nizozemski model i moram priznati da su u MUP-u puno otvoreniji za dijalog od recimo Ministarstva pravosuđa. Policija nam je ponudila protokole o suradnji. To je početak, osnova onoga što će omogućiti brzu komunikaciju, kao i brzu reakciju nakon što se napad na novinara ili novinarku dogodi. Kada izvještavamo s događaja visokog rizika, mi novinari postajemo mete. Toga moraju biti svjesni i naši poslodavci, i policija. U Ministarstvu pravosuđa bi trebali shvatiti da je ta borba zajednička.
Gotovo da je postala moda iživljavati se na novinarima. Bojan Ivošević uzeo je mobitel, nazvao našu urednicu Nikolinu Lulić i verbalno je napao, pala je i ona rečenica “napit ću vam se krvi”…
– Političari takav okvir i nameću. Svi oni, od premijera preko predsjednika do Bojana Ivoševića, misle da se mogu tako odnositi prema novinarima. A ne mogu. Bez obzira kakav bio kontekst, oni su političari i imaju odgovornost. Političar ne bi smio nijednom novinaru ili novinarki stavljati metu na čelo. Pri tom ne mislim da su novinari svete krave. Nisu. Može nas se tužiti, s nama se može debatirati i polemizirati, može nam se reći da nismo u pravu. Ali se sve to može napraviti, a da se ne ugrožava zdravlje i sigurnost novinara. I bez da ih se pritom vrijeđa.
Ni serijske tužbe političara i sudaca protiv medija nisu rijetkost.
– Da, riječ je o tzv. SLAPP tužbama kojima se sudskim procesima strateški želi nametnuti cenzura i autocenzura medijima, a ponekad i uništiti neki manje jak medij.
U Hrvatskoj je protiv nakladnika i novinara podignuto gotovo tisuću tužbi, a presudama za povrijeđenu “čast i ugled” dodjeljuju se astronomske odštete koje višestruko nadmašuju one koje dosuđuju za ubojstva. Hanza Media bi tako, prema nepravomoćnoj presudi, sucu iz Zadra trebala platiti nevjerojatnih 250 tisuća kuna.
– To je sindrom nečega što je nastalo kao rezultat zapuštenog društva. Pravosudni sustav ima niz problema koje vuče još iz devedesetih. Posljednjih šest do sedam godina borimo se sa SLAPP tužbama, no ljudi unutar pravosuđa o tome se nažalost ne educiraju. I problemu pristupaju na temelju onoga što su prije 20 ili 30 godina učili na fakultetu. Onda tu imamo i “nadogradnju”, pojedince u tom sustavu koji su upleteni u različite korupcijske afere, i koji definitivno ruše ugled svima u pravosuđu.
Suci i tužbe
Suci kao da su uzeli novinare “na pik”. I samo čekaju da se osvete jer smo se drznuli pisati o onome što rade?
– Kod kolegice Davorke Blažević upravo je primjer osvete suca. To je skandalozno. Suci, naravno imaju pravo tužiti. Ali duševna se bol, ako je do nje došlo, zadovoljava s pet kuna ili pet eura, ne s astronomskim iznosima. Moram reći da je Ministarstvo kulture i njihov Odjel za medije koje vodi Jasna Vaniček Fila tu napravilo određeni pomak. Pokrenuta je radna skupina, organiziraju se radionice, u koje se polako uključuju i suci. HND i SNH aktivni su u CASE koaliciji protiv SLAPP tužbi. Sudac Vrban dobio je nagradu za najvećeg pravosudnog bullyja u Europi. Te stvari se vide.
Mogu li one promijeniti trendove, postati točkom preokreta?
– Preokret će se dogoditi kada se pokaže politička volja da se primijene i druge stvari osim edukacije i razgovora o ovoj temi.
Koje druge stvari?
– Stvari poput spuštanja klevete i uvrede iz Kaznenog zakona na nižu razinu. Suce treba educirati da prepoznaju koja je tužba SLAPP, a koja nije, i omogućiti im da SLAPP tužbe rano otpuste, da kada su one u pitanju ni ne dođe do suđenja. Najvažniju ulogu u ovome ima Ministarstvo pravosuđa, a iznad njih Vlada i predsjednik Vlade. Oni mogu pokazati pravu političku volju da se suoče s ovim problemom, da u potpunosti prihvate preporuke Europske komisije vezane uz SLAPP tužbe i da ih primijene u našem zakonodavstvu.
Ima li za to političke volje?
– Mislim da je ta volja pokazana više u Odjelu za medije Ministarstva kulture, nego u Banskim dvorima. To na žalost još nije jedinstveni stav cijele Vlade, koji bi uključivao i Ministarstvo pravosuđa.
Portalu H-alter i kolegici Jeleni Jindri, koja je razotkrila nepravilnosti u radu tadašnje ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordane Buljan Flander, jednim je doista skandaloznim sudskim manevrom bilo zabranjeno da dalje pišu o tom slučaju. Da su u Hrvatskoj novinari željeli objaviti Pentagon Papers, sud bi im to vjerojatno zabranio.
– Tu je riječ doista bila o slobodi novinarstva i slobodi govora s jedne, i zastrašivanju s druge strane. Na kraju je tu ipak pravda pobijedila i javnost je imala priliku vidjeti da je u ovom slučaju napravljen pošten novinarski posao. Misija novinara i jest ukazati na nepravilnosti u društvu i u sustavu. I ne dati se ušutkati. Taj je slučaj potvrdio koliko je novinarstvo važno zbog javnog interesa. Novinari i novinarke su jedini preostali korektiv društva. Većinu problematičnih stvari i u Vladi, i u državnim i javnim institucijama otkrivaju novinari. Posljedice toga što rade vrlo su teške za mnoge od njih. Neki su gubili poslove, neki su mediji tuženi u pokušaju da ih se zastraši, neki oglašivači su povukli oglase jer im se neki tekstovi ili prilozi nisu svidjeli. Udar na medije ide na nekoliko razina.
Print mediji su se pojavom interneta našli pred golemim izazovom.
– SNH i HND se bore za opstanak print medija jer smatramo da je print vrijednost. Privatni komercijalni mediji u situaciji su da moraju namaknuti novce za svoja dnevna i tjedna izdanja. Neki od njih su različitim eventima, konferencijama i objavama velikih europskih projekata povezani s Vladom, ministarstvima, državnim i javnim institucijama. Mnogi jedino tako i opstaju. Koliko u tome gube neovisnost? Koliko je to omča oko vrata? To je jedan začarani krug.
Zato je potrebno izgraditi sustav koji će jačati neovisno profesionalno novinarstvo. Zbog toga Europska komisija i pokušava donijeti europski zakon o medijskim slobodama. Oni su prepoznali da je neovisnost medija ugrožena ne samo od SLAPP-a, prijetnji i napada, nego i zbog netransparentnog vlasništva medija povezanih s političkim strukturama, kao i netransparentne raspodjele javnog novca na lokalnoj i državnoj razini.
Predlažete i usvajanje granskoga kolektivnog ugovora za novinare.
– Poslodavci moraju razgovarati sa sindikatom i radnicima, jer svakom je radniku u interesu da medij opstane. Zato postoji socijalni dijalog. Niz medija u Hrvatskoj nema kolektivni ugovor. Da imate najbolji ugovor o radu, da vam u njemu piše da ćete dobiti dvije zlatne poluge, morate biti svjesni da je on u rukama poslodavca. Za razliku od ugovora o radu, Kolektivni ugovor je uvijek rezultat pregovora. Mi pokušavamo na nacionalnoj razini s HUP-om i njihovim ogrankom nakladnika dogovoriti granski kolektivni ugovor za novinare. Imali smo jedan sastanak, nakon kojega su se oni dosta udaljili, ali mi smo uporni i dosadni, i tražimo nastavak.
Očekujemo čak i od državnih institucija da osiguraju okruženje za kolektivno pregovaranje. Mi smo spremni i imamo jak tim. Vratimo se za pregovarački stol i razgovarajmo o stvarima koje je nužno promijeniti. Opstanak medija, tiskanih, digitalnih, javnih je interes svih nas.
Source: slobodnadalmacija.hr