U zadnjem je valu legalizacije u Hrvatskoj ozakonjeno čak milijun (!) objekata koji su građeni bez dozvola ili mimo njih. Računa se da još dvjesto tisuća vlasnika nelegalnih zgrada, kuća, apartmana, poslovnih prostora, stanova…, u postavljenim rokovima nije podnijelo zahtjev za legalizaciju, pa je ova sumorna brojka i veća. Kad je usporedimo s brojem stanovnika, a njih je oko 3.800.000, ispada da gotovo nema obitelji u Hrvatskoj koja nije gradila ili barem “prepravljala” kuću “na divlje”.
Ubrojimo li u takve objekte i one kod kojih se odstupilo od dozvole ili na svoju ruku proširivalo terase, zatvaralo balkone i lođe, probijalo prozore – više je onih koji su građeni nezakonito nego objekata podignutih sukladno zakonima i prostornim planovima.
Nije bespravna gradnja hrvatski izum. Isto su se, recimo, ponašali i neimari na jugu Italije, a Hrvatska je legalizirala takve objekte prema sličnom modelu koji je provela vlast s druge strane Jadrana. Kad se shvatilo da je nemoguće kazniti sve divlje graditelje ili porušiti kuće izgrađene bez dozvola, “blagoslovilo” ih se uz plaćanje simboličnih kazni i doprinosa državi. Takvi su, u odnosu na one koji su prolazili ili prolaze dugu i skupu proceduru, nagrađeni za kršenje zakona jer su potrebnu dokumentaciju prikupili brže i manje je platili, a objekte su izgradili u gabaritima i izgledom kakav im je pao na pamet.
Više kvadrata u konačnici znači više apartmana, soba, poslovnih prostora, ukratko: veću dobit, pa nije teško shvatiti da se bespravna izgradnja ovdje isplatila i isplati.
Da sve bude gore, kako zadnja, ali očito ne i posljednja u nizu legalizacija, nije “zahvatila” i zemljišta na kojima se bespravni objekti nalaze jer se ocijenilo da je to zbog nesređenih zemljišnih knjiga i katastra nemoguće, zna se dogoditi da je objekt ozakonjen na uzurpiranoj parceli. Vlasnik parcele ga ne može ukloniti jer je u međuvremenu bespravni graditelj dobio uporabnu dozvolu. Zato mu preostaje jedino voditi spor za dokazivanje vlasništva kako bi ga uzurpator materijalno obeštetio, a to u nas zna potrajati desetljećima.
Legalizacija bespravnih objekata poraz je pravne države i poruka da se nekažnjeno može kršiti zakone. Njezine posljedice jasno se vide u prostoru koji je unakažen: obalu nam je već pojeo beton, a sad su na redu poljoprivredna i šumska zemljišta.
IDS-ova vlast u Istri nedavno je odaslala apel Zagrebu: spasite nas divljih graditelja koji na području Vodnjanštine dižu cijela bespravna naselja u do sada netaknutoj prirodi. Da sve bude gore, to radi manje domaći svijet, a puno više stranci: Slovenci, Austrijanci, Talijani… I drugima smo pokazali da se ovdje može raditi što ih volja, a kako i ne bi kad cijeli istarski poluotok pokrivaju samo dva građevinska inspektora!
Pranje novca
Ni drugdje u Hrvatskoj nije drukčije: inspektora kronično manjka. Kad na terenu i konstatiraju da se divlja gradnja razmahala, obično naplate kazne, a investitor nastavi po svome. Iako se bespravna gradnja tretira kao kazneno djelo, nitko zbog nje (još) nije završio u zatvoru. Toga su svjesni oni koji kane preskakati proceduru koja je iznimno zahtjevna i obeshrabrujuća, pa se upuštaju u pothvate poput investitora iz BiH koji je nedavno na makarskom području potpuno nelegalno podignuo golemu zgradu dok ga u tome nisu zaustavili građani i lokalne vlasti pravom kišom prijava nadležnom inspektoratu.
– Nama se sprema gora situacija od one koju smo do sada imali, kad su nam problem bili “samo” bespravno izgrađeni muleti ili kuće koje su podizali gastarbajteri novcem koji su zaradili vani. Tu se radilo o investitorima koji grade za sebe ili za najam turistima, no sad su na djelu oni sa silnim kapitalom koji stiže iz inozemstva. Teško se oteti dojmu da među takvima ima i onih koji ovdje peru novac, iako je to teško dokazati. Država je omogućila našim ljudima da osnivaju obiteljska gospodarstva i na njima grade, što je prava stvar, no to se u posljednje vrijeme sve više zloupotrebljava od strane velikih stranih investitora – kaže arhitektica Mariana Bucat i upozorava da je i predloženi Zakon o pomorskom dobru krojen da bi pogodavao takvima.
– Oni su u stanju kupiti hektare poljoprivrednog zemljišta za mali novac i onda ga, zahvaljujući lobiranju političara iz lokalne uprave i samouprave, prebaciti u građevinsku zonu. Poslije tu niču luksuzne vile za prodaju. Posebno je na udaru prvi red do mora, a takvih je zemljišta ostalo jako malo – upozorava Mariana Bucat i pojašnjava da smo do sada imali divlju gradnju koju su predvodili “mali ljudi”, a sad su na red došli veliki igrači.
– Na koncu, našim će ljudima legalizacija tih manjih objekata, poput bespravno podignutih muleta, biti osporena, a veliki će svjetski hotelski lanci osvajati prostor uz more i na koncu ovdje istisnuti male iznajmljivače. Bespravna izgradnja kojoj smo do sada svjedočili nikako se nije smjela dogoditi, a ovo što nam se tek sprema i što se nastoji pokriti zakonima poput predloženog o pomorskom dobru, bit će još gore – kaže naša sugovornica.
Ispada da nema načina da se bespravnoj izgradnji u svim njezinim pojavnim oblicima stane na kraj. Ta bitka traje već više od pola stoljeća, a ne daje rezultate.
– Zakonodavac je u više navrata pokušao relaksirati sve te nagomilane komunalne probleme legalizacijom takvih objekata, poručujući javnosti da je država u tom smislu konačno povukla crtu koja se više ne smije prijeći. Nažalost, nije bilo tako, niti će biti. Nitko tu poruku nije shvatio ozbiljno, ni spomenuti bespravni graditelji u Istri, ni oni u Dalmaciji, jer se nezakonito gradi istim tempom kao što se to radilo i desetljećima prije – kaže arhitekt i urbanist Dražen Pejković.
Atomska bomba
Činjenica da sada stranci čine isto ono što su ovom predivnom prostoru za život radile generacije Hrvata, posebno je poražavajuća.
– Da, Hrvatska je očito postala nešto poput eldorada za divlju gradnju. Nitko se ne plaši propisanih sankcija, pa čak ni toga da se bespravna gradnja tretira kao kazneno djelo – veli Pejković, te dodaje da su očito sva nastojanja vlasti da legalizacijom zaustavi bespravne graditelje definitivno propala.
– Do sada smo imali četiri ili pet pokušaja da se zakonom podvuče crta pod divlju gradnju na način da će se ona oprostiti svima koji su gradili do određenog datuma, no nakon toga više ne. Prvi put to je učinjeno 15. veljače 1968. godine, no ništa se nije dogodilo. Sve je nastavljeno po starom do zadnje legalizacije u nizu jer mi jednostavno, što pravnici kažu, nismo dali odgovor na prethodno pitanje, a ono glasi: zašto nam se uopće događa bespravna izgradnja? Pa zato jer smo zakazali u kućnom odgoju. Kao što vam kući netko od malih nogu mora ponavljati da se ne gazi trava ili ne parkira na nogostupu, poštuje javno i privatno vlasništvo, tako bi svatko morao naučiti da se ne gradi bespravno, bez dozvola ili mimo njih, a to očito ovdje nije slučaj. Bespravnu izgradnju nismo zaustavili niti ćemo, jer ona jednostavno proizlazi iz lošeg kućnog odgoja – kaže Pejković.
Ako građevinska inspekcija nije reagirala odmah u startu, kad se objekt počeo graditi, dok je još u temeljima, teško će ga poslije ukloniti. Razlog tome je što se na natječajima teško pronalaze građevinske tvrtke čiji bi radnici sudjelovali u tom nezahvalnom zadatku koji se redovito odvija uz osiguranje policije, a i natječaji za rušenje divljih objekata raspisuju se tek kad država za to osigura potrebna sredstva: jednom ili dvaput godišnje. Dotle bespravni graditelji nesmetano rade što su naumili.
Vicevi o Muji koji je bespravno izgradio kuću u Švedskoj pa su ga odveli u ludnicu ili odmahivanje rukom na činjenicu da u Njemačkoj vreću cementa možete kupiti jedino ako imate građevinsko poduzeće, govore da se divlja gradnja ovdje podrazumijeva kao nešto normalno, unatoč trudu institucija da je prokažu društveno štetnom i neprihvatljivom.
Kad je urbanist Jerko Rošin svojedobno vidio razmjere divlje gradnje na Viru, rekao je da se taj urbanistički kaos može riješiti samo atomskom bombom, no iako su ga zbog te izjave lokalni čelnici napali, samim tim jer je upozorio do čega je dovelo divljanje u prostoru, dobio je aplauz javnosti. To divljanje u prostoru u konkretnom je slučaju izazvalo trovanje jer se na Viru, zbog nepropisno izrađenih septičkih jama, miješala pitka voda s fekalijama, i samo srećom nije bilo i smrtno stradalih.
Zbog gradnje na crno u prometu se stradava svakodnevno: vozači izlijeću s kolnika jer je zbog bespravno podignute kuće, koju nitko nema petlju srušiti, treća traka naglo prekinuta.
Isto je i s nelegalnim prilazima iz divlje građenih naselja kojima se njihovi stanovnici nastoje domoći Magistrale pa podlijeću pod kotače kamiona. Kad divlji graditelji uzurpiraju javno dobro, a to je čest slučaj, jer kućama izlaze na cestu ili put, onda nema pločnika, a kad pločnika nema, najviše ginu djeca. Tako bespravna gradnja ubire i danak u krvi.
Kobne sedamdesete
Gradnja na crno zahuktala se krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Razloga je mnogo; prvi je masovno doseljavanje stanovništva u gradove i povratak prvih pečalbara u domovinu s kapitalom koji nisu imali gdje pametnije potrošiti, već ga pretvarati u ciglu i beton. Istinabog, država je dijelila stanove, ali nisu svi došli na red pa su se rješenja po sistemu “uradi sam” tolerirala. A kad se tome i pokušalo stati na kraj, stvari bi se ispolitizirale, a pravna država ustuknula.
U autobiografskoj knjizi “U znaku grada i rada”, Jakša Miličić, jedan od najznačajnijih gradonačelnika Splita ikada, priznaje da su se svim silama bezuspješno odupirali bespravnim graditeljima, pa bi jednom ispalo da se zgradu podignutu na divlje ne može rušiti jer su u njoj stanovi za borce NOB-a, a drugi put da je problematična obiteljska kuća u predgrađu koju se ne može ukloniti jer se u njezinu prizemlju smjestio župni ured. Nakon novog rata, dobili smo neke nove borce i zaslužnike koji se ne “drže” zakona kao pijan plota.
Masovni turizam, koji se ovdje razmahao prije četrdesetak godina, potaknuo je bjesomučnu “apartmanizaciju”. Hrvatska sve više sliči na Španjolsku, čiji je obalni pojas uništen monstruozno velikim hotelima, a Jadran kućama za odmor i apartmanima, koji su i naše prokletstvo i naše bogatstvo jer, bez obzira na sve napisano, cijena i tako navrat-nanos izgrađenih kvadrata nezadrživo raste.
Source: slobodnadalmacija.hr