Ne znamo što sve našim zatočenim državljanima u Zambiji prolazi kroz glavu. Ali nije isključeno da je netko od njih – ako bolje poznaje povijest – u nekom času u sebi zavapio: „Eh, da je Tito živ.”
Odnosno: „Eh, da se ovo barem dogodilo za vrijeme Tita.”
I doista, sudbina koja je zadesila naše ljude u Zambiji bila bi u Titovo doba naprosto nemoguća. Iz prostog razloga što je zadnjih 15 godina Titova života predsjednik Zambije bio njegov veliki prijatelj Kenneth Kaunda (1924.-2021.), prvi zambijski lider nakon stjecanja nezavisnosti od Britanije, koji je zemljom vladao od 1964. do 1991. godine.
Zapravo, više je to bio odnos otac-sin, u kojem je doktor Kaunda – baš kao i brojni drugi afrički lideri koji su se u to vrijeme borili za dekolonizaciju svojih naroda – gledao u Tita kao u nesvrstanog Boga iz Europe, prvog bijelog čovjeka koji je u Afriku došao da pomogne i doda, a ne da zgrabi i oduzme.
Kaunda je znao i pamtio da mu je Titova Jugoslavija još početkom 60-ih, u godinama prije stjecanja nezavisnosti, materijalno i na druge načine pomagala. Zambijski borci za oslobođenje obučavali su se kod Tita u Jugoslaviji, koja je i ugošćavala zambijske studente na sveučilištima.
Kad je kasnije Kaunda uveo Zambiju u Pokret nesvrstanih, nastavio je tijesno surađivati s Titom, što je dovelo do toga da su upravo jugoslavenska poduzeća „izgradila pola Zambije”.
Štoviše, neke od velikih tadašnjih projekata u Zambiji realizirala je građevinska tvrtka Ingra iz Zagreba, grada iz kojeg dolaze zatočeni hrvatski državljani. Već i ta „zagrebačka veza” mogla bi olakšati diplomatsko-konzularni pristup zambijskim institucijama, kad bi u Zagrebu danas bilo nekoga tko bi to znao diplomatski iskoristiti u ovom slučaju.
Tito Road u centru Lusake
Koliko je „otac Zambije” obožavao „oca Jugoslavije”, najbolje se vidjelo na Titovom pogrebu u Beogradu, kad je doktor Kaunda plakao u Kući cvijeća: kadar u kojem krupni afrički čovjek u svojim velikim crnim rukama drži bijelu maramicu i briše oči pred Titovim grobom jedan je od upečatljivijih prizora s tog pogreba.
A u noći kad je saznao za Titovu smrt, Kaunda je mrtvom Titu napisao i pjesmu, koju je četiri dana potom položio na Titov odar i koja je kasnije objavljena u jugoslavenskom tisku.
Ovdje je za našu priču bitno da je Kaunda i danas u Zambiji slavljen kao „otac domovine”: kad je preklani umro u 97. godini, zambijske su vlasti proglasile 21 dan nacionalne žalosti.
Drugim riječima, i danas bi u Zambiji nešto značilo pozivanje na najboljeg Kaundina međunarodnog prijatelja i političkog oca, čija ulica (Tito Road) i danas postoji u samom centru Lusake. Ali u našem Ministarstvu vanjskih poslova očito nema nikoga tko bi znao tu činjenicu iskoristiti.
O tome je preklani u Slobodnoj govorio doajen hrvatske diplomacije Frane Krnić, koji je istaknuo da je nakon osamostaljenja Hrvatske u državnom vrhu jedino predsjednik Franjo Tuđman shvaćao značenje Titova imena u svijetu i „sugerirao nam da ga koristimo”.
– Tuđman je to razumio i poticao nas da u diplomatskoj borbi za hrvatske interese koristimo Titov renome i reputaciju, osobito kad se radi o izvaneuropskim zemljama za koje sam ja bio zadužen, a Tito je tamo idol. Mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno iskoristila Tita – rekao je tada Krnić za naš list.
‘Bogati, zovi Kaundu!‘
Nakon Tuđmana jedino je još predsjednik Stipe Mesić razumio važnost održavanja dobrih odnosa s nesvrstanim zemljama, a nakon njega prevagnula je hrvatska ignorancija, u kojoj su nesvrstani viđeni kao nekakve civilizacijski inferiorne vukojebine Trećeg svijeta, u kojima diktatori jedu djecu oporbenih političara.
To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih naš ministar vanjskih poslova Goran Radman Grlić – i sâm izdanak te ignorantske škole – još nije otišao u Zambiju, iako je osam hrvatskih državljana već više od dva mjeseca tamo zatočeno u vrlo sumnjivim okolnostima.
Zatočeni su iako su prethodno kod nadležnih hrvatskih institucija ishodili sve potrebne dokumente za usvajanje djece iz Konga, uključujući i hrvatska državljanstva za tu djecu, kao i njihove putovnice. Već to bi trebao biti alarm za šefa diplomacije da se uputi na lice mjesta i urgira da se našim državljanima omogući pravedno suđenje u razumnom roku.
Istina, Titu bi u takvoj situaciji vjerojatno bio dovoljan jedan telefonski poziv, odnosno nalog osobnom tajniku:
„Imaju li ovi naši uhapšeni ljudi sve naše dokumente? I za djecu? Bogati, onda zovi Kaundu i reci mu da šaljem avion po njih, neka ih doveze na aerodrom skupa s tom djecom.”
Murphyjev zakon
Dobro, ovdje malo karikiramo, ali poanta je jasna: u Titovo vrijeme bio bi dovoljan jedan predsjednički poziv da naši uhapšeni građani dobiju pravično suđenje u razumnom roku (ako već ne i da ih se odmah pusti na račun Titova autoriteta).
Ali ovo nije Jugoslavija i Grlić Radman nema u Zambiji ugled kakav je imao Tito, pa se problem ne može riješiti jednim telefonskim pozivom, nego se mora otići u Zambiju. Međutim, našeg ministra nema u Zambiji.
Čini se da se u ovom slučaju potvrdio glasoviti Murphyjev zakon, odnosno njegova poznata varijacija: „Svaki radnik dosegnut će svoju razinu nesposobnosti i zauvijek ostati na njoj.”
Drugim riječima, Grlić Radman je na poziciji ministra vanjskih poslova dosegnuo razinu vlastite nesposobnosti. Iako bolji poznavatelji tvrde da naš ministar ima još više potencijala, odnosno da je zapravo još nesposobniji nego što to nama izgleda, pa nije isključeno da postane i predsjednik stranke, da ne kažemo i vlade ili države.
Sve je moguće u zemlji poput Hrvatske, koja izgleda kao kartografski precizna ilustracija Murphyjeva zakona, čiji najpoznatiji teorem glasi: „Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.”
Svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna. Ako ne vjerujete, uvucite se načas u cipele naših uznika u Zambiji.
Source: slobodnadalmacija.hr