Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij, rođen je 1955. u Donjemu Docu, u nekoć slavnoj Poljičkoj knežiji.
Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio ga je 1980. u Splitu mons. Frane Franić, tadašnji nadbiskup. Četiri godine bio je župni pomoćnik u Metkoviću (1980. – 1984.) i zatim duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu (1984. – 1992.).
Nadbiskup Ante Jurić poslao ga je u Rim gdje je kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima od 1992. studirao pastoralnu teologiju na Papinskom lateranskom sveučilištu. Doktorirao je na istome sveučilištu 1999. godine. Od 1996. do 2015. bio je rektor tog zavoda u Rimu. Vojnim ordinarijem u Hrvatskoj imenovan je 30. studenoga 2015. godine.
Za biskupa je mons. Jure Bogdan zaređen u splitskoj konkatedrali 27. veljače 2016., a glavni zareditelj bio je tadašnji nadbiskup Marin Barišić.
U svojoj nedavnoj poruci napisali ste kako je Božić neprestani podsjetnik na čistoću ljubavi i vjernosti koja obnavlja svijet… Utjelovljena Božja ljubav, nositeljica spasenja, jedina može nadvladati sve mržnje i razdore. Kako onda ta utjelovljena Božja ljubav, koju naglašavate, nije u stanju zaustaviti osvajačke ratove poput ovoga koji sada vodi Rusija na području Ukrajine?
– Ne bih nikada rekao da Bog nije u stanju zaustaviti osvajačke ratove pa tako ni ovaj krvavi rat koji se vodi u Ukrajini. Zlo, grijeh, trajno je prisutno u ljudskoj povijesti, od Edenskoga vrta do danas. Samo u svjetlu objave razjašnjava se stvarnost grijeha, podrijetlo zla u svijetu, posebno iskonskoga grijeha. Utjelovljena Božja ljubav iz betlehemske štalice je Emanuel, s nama Bog. “Tražio sam odakle zlo i nisam našao rješenja”, kaže sveti Augustin (“Ispovijesti”), a njegovo bolno traženje naći će rješenje samo u obraćenju živomu Bogu.
Od kada je svijeta i vijeka, ljudi su neprestano u nekim ratovima i sukobima. Pred Božić 1984. u Rimu sam imao intervju s isusovcem Ivanom Fučekom, profesorom moralne teologije na Gregoriani, i rekao mi je da je od 1496. godine prije Krista do 1861. godine poslije Krista, znači tijekom 3357 godina bilo 227 godina mira, a 3130 godina rata. Što je to u ljudskome biću da ga tjera na nasilno rješavanje problema?
– Svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom. Sveti Pavao kaže: “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grješnici” (Rim 5,19); “kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt” (Rim 5,12). Golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez povezanosti s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi.
Pravi mir je moguć samo u obraćenju srca, u opraštanju i pomirenju. Nije lako oprostiti pred posljedicama rata i sukoba jer nasilje, posebno kada dovodi do ponora nečovještva i očaja, ostavlja uvijek u baštinu teško breme boli koja može biti olakšana samo produbljenim razmišljanjem, vjernim i hrabrim, koje je zajedničko suprotstavljenim stranama. Teret prošlosti, koji se ne može zaboraviti, može se prihvatiti samo u prisutnosti uzajamna oproštenja – danoga i primljenoga: riječ je o dugome i teškome, ali ne i nemogućem putu.
Navedene statistike, dakle, ne uključuju dva velika svjetska rata koja su se odvijala u prošlome stoljeću, naš Domovinski rat, bezbroj manjih ratova, kao i ovaj aktualni, mogući treći svjetski rat. Mogu li vatikanske diplomatske aktivnosti pomoći da zaraćene strane sjednu za stol i dogovore primirje i prestanak ratnih sukoba?
– U Govoru na Gori Isus kaže: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati” (Mt. 5,9). Promicanje mira u svijetu sastavni je dio poslanja kojim Crkva nastavlja Kristovo otkupiteljsko djelo na zemlji. Crkva je u Kristu “sakrament”, to jest znak i sredstvo mira u svijetu i za svijet – kaže sv. Ivan Pavao II. u Poruci za svjetski dan mira 2000. Crkva je neumorna u promicanju mira.
Rat u Ukrajini u središtu je pozornosti diplomatske aktivnosti Svete Stolice. Ovdje valja reći da je Sveta Stolica već odavno prisutna u Ukrajini, da je još i prije izbijanja rata papa uputio više snažnih apela protiv rata. Od osobite je važnosti bilo i putovanje u Ukrajinu Paula Richarda Galaghera, vatikanskoga tajnika za odnose s državama. Papa Frane uputio je više od sto javnih poziva na obustavu rata i prestanak neprijateljstava.
Sveta Stolica je više puta predlagala posredništvo među suprotstavljenim stranama, a vatikanski državni tajnik kardinal Pietro Parolin predložio je “Europsku konferenciju o miru”. U živome nam je sjećanju gesta pape Frane, njegov osobni pohod veleposlanstvu Ruske Federacije pri Svetoj Stolici u Rimu, 26. veljače 2022., i njegova molba za osobni kontakt s predsjednikom Vladimirom Putinom, koji se do danas nije ostvario.
Rat u Ukrajini zahladio je i ekumenske odnose između Svete Stolice i Moskovskoga patrijarhata. Papa Frane imao je videokonferenciju s patrijarhom Kirilom, 6. ožujka prošle godine. U jednome intervju papa je izjavio da je rekao patrijarhu “da nismo državni klerici”. Bio je to osobiti detalj koji je izazvao negodovanje Moskve. U međuvremenu je bio u pripremi drugi susret pape i patrijarha u Jeruzalemu do kojega je trebalo doći prigodom papina posjeta Libanonu. Papin pohod Libanonu nije se ostvario, a ni susret u Jeruzalemu. Papa Frane izjavio je da to u tom trenutku i okolnostima ne bi bilo oportuno. To je još više zahladilo odnose.
Metropolit Antonije, nasljednik metropolita Hilariona na čelu Odsjeka Moskovskoga patrijarhata za odnose s državama, izjasnio se o neprikladnosti papinih izjava. Patrijarh, pak, Kiril otkazao je putovanje u Kazahstan na kojemu je bilo predviđeno njegovo sudjelovanje, kao i dolazak pape Frane, na svjetski susret među religijama. Ovo su činjenice koje su nam svima dostupne, a sigurno to nije sve…
Vojno dušobrižništvo ima svoju dugu i bogatu povijest. Ono je u 20. stoljeću zadobilo svoj institucionalni i pravni okvir unutar Katoličke crkve te je tako postalo sastavnim dijelom sveopće evangelizacije. Sveta Stolica je dekretom “Qui Successimus” Zbora za biskupe od 25. travnja 1997., osnovala Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj. Na koji je način proslavljena 25. obljetnica Vojne biskupije i što sve vaš ordinarijat čini u mirnodopskim vremenima?
– Tijekom protekle godine tri biskupije u Hrvatskoj obilježile su 25. obljetnicu utemeljenja: Požeška, Varaždinska i Vojni ordinarijat. Dvije godine (2020. –2022.) bile su obilježene pandemijskim ograničenjima i mnogim problemima koji su s tim došli. I u tim okolnostima nastojali smo redovito dušobrižnički djelovati. U tome kontekstu teško je bilo stvarati programe i ostvarivati ih. Ipak, uz redovite pastoralne aktivnosti po vojnim i policijskim kapelanijama i u našim mirovnim misijama izvan Hrvatske, u rujnu 2022. organizirali smo zahvalno hodočašće u Rim.
Međunarododno vojno hodočašće u Lurd je dvije godine bilo zaustavljeno. Lurdsko svetište je bilo zatvoreno. Mi smo se nakon dvogodišnje stanke odmah uključili i sudjelovali na ovome jedinstvenome duhovno-molitvenome međunarodnom događaju u svibnju prošle godine. Zahvalno hodočašće na nacionalnoj razini održali smo u nacionalnome marijanskom svetištu u Mariji Bistrici, u listopadu prošle godine. Sva ova hodočašća, uz ona pokrajinska, bila su dobro posjećena i još bolje organizirana. Cilj nam je bio obnova sakramentalnoga života, produbljenje osobne vjere sudionika, rast u crkvenosti, u katoličkome i narodnome zajedništvu. Naši su vojni i policijski kapelani dali svoj dragocjeni prinos u organizaciji i provedbi svih ovih aktivnosti. Uz redoviti pastoral u kapelanijama redovito organiziramo više turnusa duhovnih vježbi i druge susrete za naše vojnike, policajce, bračne parove…
Vojni ordinarijat je jedina biskupija u Crkvi u Hrvatskoj koja nema svoju katedralu. Činite li što na tome planu ili vam je dovoljna kapela u zgradi Ordinarijata? Kako stojite s duhovnim zvanjima?
– Kapelice, uredski prostori, materijalna sredstva, pa i katedrala su uvijek u službi evangelizacije. Naša vojna biskupija je osobna, a ne teritorijalna, s posebnim zadacima i potrebama. Uz sjedište Vojnoga ordinarijata u Zagrebu s kapelicom nastojali smo od početka, u skladu s ugovorom sa Svetom Stolicom, osigurati uvjete potrebne za djelovanje Vojnoga ordinarijata.
U većem broju vojnih i policijskih kapelanija to je koliko-toliko riješeno, ali ima još otvorenih predmeta za rješavanje. Kada se spomene katedrala, obično nam na pamet pada neka monumentalna reprezentativna velika građevina. Nama bi bilo potrebno imati pristojnu gradsku župnu crkvu s popratnim sadržajima za pastoralna okupljanja i molitvena slavlja. Zasad smo za sva veća slavlja podstanari i gosti u više crkava.
Prezbiterij Vojnoga ordinarijata čine dijecezanski i redovnički svećenici, određeni za dušobrižništvo vojske i redarstvenih službi, uz dopuštenje vlastitoga dijecezanskog biskupa, odnosno redovničkoga poglavara. Uz njih imamo manji broj inkardiniranih svećenika u Vojni ordinarijat. Općenito u tzv. zapadnome svijetu, pa tako i u našoj domovini, suočavamo se s velikim promjenama, krizama, osobito u obiteljima… Sve se to osjeća i u crkvenim zajednicama, također i na području duhovnih zvanja.
Rodom ste iz Splitsko-makarske nadbiskupije i zacijelo s posebnim osjećajima doživljavate regionalno hodočašće vojnih i policijskih postrojbi Gospi Sinjskoj, najvećem marijanskom svetištu na jugu Hrvatske. Kakav je vaš stav o hrvatskim muževima koji posljednjih mjeseci svaku prvu subotu javno časte Blaženu Djevicu Mariju na trgovima i ulicama naših gradova, poput Zagreba, Splita, Dubrovnika…
– Svaki kraj u našemu narodu ima svoja svetišta u kojima na osobit način doživljavamo Božju prisutnost, blizinu i zaštitu Njegove Majke. Za južnu Hrvatsku to je svakako svetište Gospe Sinjske. Od rane mladosti redovito jednom godišnje hodočastim Gospi Sinjskoj.
To sam nastavio kao svećenik, a sada i kao biskup. Dolazim s vojnicima, policajcima, braniteljima… U svetištu Gospe Sinjske se, kao kršćanin vjernik, na osobit način osjećam doma, kod kuće, u Božjoj prisutnosti pod okriljem Majke.
Molitva krunice naših muškaraca na koljenima po gradskim trgovima i drugim mjestima je znak vremena. Podsjeća me na devedesete godine prošloga stoljeća kada smo bili na velikim kušnjama i kada se aktivno trebalo uključiti u obranu vlastitoga doma, obranu svoje budućnosti, pojedinačne i zajedničke. Molili smo tada Gospinu krunicu u obiteljima, crkvama, svetištima, trgovima, skrovito i u javnosti.
Gospina krunica postala je simbolom duhovne snage, jedinstva i zajedništva našega naroda. I danas je važno u odgovornosti pridonositi jedinstvu i povezanosti našega naroda! Započinje to ponajprije u okružju naših obitelji. Tu se rađa ona prva škola ljubavi prema Bogu i domovini, tu se čovjek odgaja za vrijednosti zajedništva i povezanosti, tu se prenosi znanje da je Sotona onaj koji dijeli, razdjeljuje, diabolus, a kako nasuprot njega stoji Krist koji povezuje i ujedinjava.
Sve se to uči i na primjeru naših muškaraca na koljenima u molitvi! Sve se to doživjelo i vidjelo devedesetih godina u našim gradovima i selima, skloništima i podrumima, crkvama, svetištima i stolnim crkvama u korskoj molitvi Gospine krunice, koju smo s vjerom molili i sa sobom uvijek nosili.
Zadnjeg dana prošle godine preminuo je papa emeritus Benedikt XVI. Kako ocjenjujete ne samo njegov pontifikat nego i sveukupno Ratzingerovo značenje za Crkvu i čovječanstvo, osobito uzimajući u obzir što ste u vrijeme dok je papa Benedikt upravljao Crkvom bili na čelu Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima?
– Papa Benedikt XVI. je Božji dar Crkvi i našemu vremenu. Još od bogoslovskih dana, dok sam se pripremao za svećeništvo, u živome mi je sjećanju ostala njegova knjiga “Uvod u kršćanstvo”. To je bio moj susret s teologom Josephom Ratzingerom, kasnije nadbiskupom, kardinalom, papom Benediktom XVI. i papom u miru. Jako mi je drago da je mnoštvo njegovih tekstova, članaka i knjiga prevedeno na hrvatski jezik i da se svi možemo napajati na izvoru bistroga nauka i duhovnosti. Božji svjetionik u olujama i neverama našega vremena.
Source: slobodnadalmacija.hr