Donedavno se činilo nemogućim da se u Hrvatskoj na prosvjedu nađe više od tisuću liječnika, ljudi u koje Hrvati imaju visok stupanj povjerenja. Istraživački novinarski laboratorij JourLab je prije dvije godine proveo istraživanje u kojem je istraživao razinu povjerenja u različite profesije. Rezultati su pokazali da hrvatski građani najviše vjeruju medicinskim sestrama, čak 82,1 posto njih, liječnicima vjeruje 75,7 posto građana, znanstvenicima povjerenje poklanja 68,7 posto ljudi, a vojsci 66,5 posto ispitanika. Najmanje ocjene u smislu povjerenja Hrvati imaju za suce, bankare, ministre i političare općenito. Ukratko, proteklog vikenda je u Zagrebu bila okupljena golema skupina medicinara kojima smo neusporedivo više skloni vjerovati nego ministru Viliju Berošu i bilo kojem od njegovih političkih kolega.
Liječnicima vjerujemo jer, koliko god bili nedostupni, koliko god liste čekanja bile duge, koliko god nam se često prikazivali u nervoznom stanju i bez ljubaznosti, vjerujemo da čine sve što je u njihovoj moći da plivaju čemernim sustavom. Ono na što liječnici upozoravaju nama je bolno razvidno, a to što, osim značajnog poboljšanja sustava, traže i bolje plaće za sebe, ne zamjeramo im. Doista, mi pacijenti, često i sami u oskudici, ne smatramo liječničku satnicu visokom. Ako liječnici okupljeni u Zagrebu na prosvjedu kažu da je satnica mladog liječnika 55 kuna, a specijalizanta samo deset eura, mi to znademo usporediti sa svojom satnicom. Mi znademo da je sat peglanja na crno u kućnoj radinosti veći od toga, znademo da je satnica keramičara ili vodoinstalatera znatno veća, znademo da ministar Vili Beroš jednostavno ne govori cijelu istinu kad liječnike optužuje za skrivene motive njihova gnjeva.
Nama, pacijentima, skriveni motivi nisu na pameti. Ako zbilja u hrvatskome zdravstvu trenutno nedostaje 2000 liječnika i 4000 medicinskih sestara, ako doista, kako gnjevni liječnici tvrde, a mi im vjerujemo, oni odrađuju više od tri milijuna prekovremenih sati godišnje, ako nedostaje oko 400 liječnika opće prakse, što znači da 600 tisuća Hrvata nema svog liječnika, ako 990 tisuća žena, skoro pola svih nas, nema ginekologa, ako nam nedostaje i devedesetak pedijatara, što znači da 180 tisuća djece nema svojeg doktora…, onda nas tobožnji skriveni motivi i ne zanimaju.
S druge strane, ministar Beroš, bez da trepne, na javnoj televiziji izjavljuje kako Hrvatskoj liječnika ne nedostaje, “samo su loše raspoređeni”. Jest, velik dio njih raspoređen je po stranim zemljama kamo su pobjegli, umorni od administracije kojom ih je upravo on zasuo, umorni od činjenice da u ambulantama obiteljske medicine dnevno troše 60 posto vremena na bavljenje papirima, a ne ljudima, umorni od ispravljanja krivih drina… Mi smo umorni i gnjevni jer u više od 50 općina na kopnu i na otocima, a to je preko deset posto jedinica lokalne uprave, uopće nema liječnika primarne zdravstvene zaštite. Umorni smo i gnjevni jer na neke preglede čekamo i po dvije godine… Mi, pacijenti, znamo, baš kao što znaju i liječnici, da je ovakvo stanje neodrživo. Beroševa navodna reforma? Sumnjam da u nju i on sam vjeruje.
Source: slobodnadalmacija.hr